·
Sve epizode
Ivan Zvonimir Čičak
Epizoda · #371

EKUMENA I ETIKA U POSLOVANJU Ivan Zvonimir Čičak

Gošća Ivan Zvonimir ČičakVodi Augustin Bašić3. svibnja 2026.
O epizodi
Što slušaš u ovom razgovoru

Kad se govori o etici u poslovanju i javnom moralu, često se pretpostavljaju univerzalna, čvrsta načela. No, Ivan Zvonimir Čičak, čovjek čiji je život obilježen borbom za slobodu i iskustvom političkog zatvoreništva, odmah postavlja pitanje: "Šta je to javni moral? E, pa kad se on toliko mijenja i tako je rastezljiv ko kau guma." Takva neposredna, duboka sumnja u temeljne pojmove, dolazi od nekoga tko je iz prve ruke osjetio težinu ideologija zla i nedostatak demokratskog iskustva. Kroz razgovor s Augustin Bašićem, Čičak ne nudi jednostavne odgovore, već poziva na preispitivanje. Od sjećanja na zanos Hrvatskog proljeća i kasniju političku borbu, do intimnih razmišljanja o zatvorskim traumama i osobnom bogatstvu obitelji, njegova priča je svjedočanstvo o cijeni principa. Čut ćete zašto je za njega borba protiv zla stalna, zašto se ne može govoriti o 'komunizmu s ljudskim likom', i kako se osobna uvjerenja i moralni kompas formiraju u najtežim životnim okolnostima. Nakon ovog razgovora, vjerojatno ćete i sami preispitati koliko su čvrsti vaši vlastiti pogledi na javni moral i etiku, te shvatiti da su neki pojmovi mnogo složeniji i rastezljiviji nego što se na prvu čini.

Uvidi iz razgovora
Što ponijeti iz ove epizode
01
Javni moral kao rastezljiva guma: Čičak odmah na početku razgovora, umjesto da prihvati tezu o "javnom moralu", pita: "Šta je to javni moral? E, pa kad se on toliko mijenja i tako je rastezljiv ko kau guma." Ako je moral tako rastezljiv i promjenjiv, kako onda uopće definirati etička načela društva? Samim time, svako pozivanje na 'javni moral' postaje floskula.
02
Dva lica borbe za slobodu: Ivan Zvonimir Čičak uspoređuje zanos Hrvatskog proljeća 1971. s političkom borbom 1991. godine, ističući da je devedesetih vladao "makijavelistički pristup politici" i "stigmatiziranje političkih protivnika". Bez iskustva u demokraciji, društvo lako sklizne u međusobne sukobe i stigmatizaciju, čak i kad se bori za slobodu.
03
Cijena političke borbe: Čičak priznaje da je i sam sudjelovao u "stigmatiziranju političkih protivnika" početkom devedesetih, ali se "maknuo iz politike kad sam vidio da se to ne radi." Neke političke metode prelaze granicu, čak i u borbi za slobodu: ostanak u politici nije vrijedan ako to znači kompromitiranje vlastitih moralnih načela.
04
Bez humanog lica zla: Odlučno tvrdi da "ne postoji komunizam s ljudskim likom, kao što ne postoji ni fašizam s ljudskim likom", nazivajući ih "ideologijama zla." S totalitarnim režimima se ne može pregovarati niti tražiti njihova 'dobra' lica; borba protiv zla je stalna i zahtijeva jasan stav, bez obzira na povijesne zasluge pojedinaca.
05
Spomenici zločincima: Govoreći o prijedlozima za povratak imena Trga maršala Tita, Čičak izjavljuje: "Zločinci ne mogu imati spomenike bez obzira kakve su njihove podale zasluge." Društvo mora povući jasnu crtu: nikakve "zasluge" ne mogu opravdati spomenike onima koji su stajali na čelu zločinačkih režima.
06
Trauma samice: O devet mjeseci samice u Lepoglavi, Čičak kaže: "Ja o tome ne volim govoriti. To su takva traumatska iskustva koja ostaju u čovjeku." Njegova prijateljica psihijatrica savjetovala mu je da "ne kopa" po tome, već da "još više kamenja nabaca". Neke traume su toliko duboke da je jedini put prema naprijed ne suočavati se s njima, već ih zatrpati; snaga nije uvijek u proživljavanju, već u zaštiti vlastitog mira.
07
Svakodnevno obraćenje: Uspoređujući svoje iskustvo sa samicom s onim Marka Veselice, koji je doživio katarzu i obraćenje, Čičak kaže da njemu "obraćenje nije bilo potrebno", jer je to "svakodnevni proces." Duhovni rast nije uvijek dramatična katarza, već često tiho, svakodnevno otvaranje prema apsolutnom; mijena je konstantna, a ne jednokratni događaj pod pritiskom.
08
Obitelj kao najveće bogatstvo: Na pitanje je li sretan, Čičak odgovara: "Ja sam sretan i zadovoljan čovjek jer moje najveće bogatstvo je moja obitelj. Imam petero djece. Imam šestoro unučadi. Sad čekam sedmo." Nakon života obilježenog političkom borbom i zatvorom, najveća vrijednost i mir pronalaze se u najjednostavnijim stvarima: u krugu obitelji i bliskih ljudi, što je bogatstvo koje nadilazi svako javno priznanje.