IZ OBRTNIČKE RADIONICE Antun Trojnar i Adolf Cvanciger

Gošća Antun Trojnar i Adolf CvancigerVodi Boris Živković3. svibnja 2026.

Antun Trojnar i Adolf Cvanciger

O epizodi

Što slušaš u ovom razgovoru

Hrvatska bilježi rast broja obrta, ali istodobno se godinama suočava s kroničnim nedostatkom kvalificiranih majstora. Kako je moguće da poslovi od kojih se danas dobro živi i dalje nose stigmu, a obrazovni sustav ne proizvodi kadrove potrebne tržištu? Antun Trojnar, iskusni građevinar i fasader, te Adolf Cvanciger, vlasnik sisačkog obrta za proizvodnju suhomesnatih proizvoda, obojica potpredsjednici Hrvatske obrtničke komore, iz prve ruke govore o apsurdima i izazovima s kojima se svakodnevno susreću. Njihovo iskustvo otkriva koliko je percepcija obrtničkih zanimanja daleko od stvarnosti, zašto su strane radne snage nužnost, a ne izbor, i kako trideset godina nejasne politike obrazovanja sada dolazi na naplatu. Razgovor s njima otvara oči za duboke strukturne probleme, ali i pokazuje put prema razumijevanju pravog stanja obrtništva u Hrvatskoj.

Uvidi iz razgovora

Što ponijeti iz ove epizode

Antun Trojnar, građevinar s 35 godina iskustva, primjećuje da se građevina i dalje doživljava kao „niže razredna struka” unatoč tome što se od nje danas pristojno živi. Javno mnijenje često kasni za tržišnom realnošću, pa ne dopustite da zastarjela percepcija diktira procjenu prilike.

Kad Trojnar govori o građevini, naglašava: „Kad nešto izgradite, kad nešto napravite, to vam stoji. To je vidljivo i tu se vidi kvaliteta i rad.” Ta opipljivost i trajnost rezultata ručnog rada snažan su, ali često podcijenjen motiv koji može privući mlade ljude u obrtnička zanimanja.

Cvanciger, čiji je mesarski obrt preživio mnoga turbulentna vremena, kaže: „Mi sada kusamo nejasne politike zadnjih trideset godina,” posebno u strukovnom obrazovanju. Dugoročno zanemarivanje obrazovnog sustava ima odgođen, ali razoran učinak na tržište rada, a posljedice se osjete tek desetljećima kasnije.

Nekada najjača mesarska škola u Petrinji danas je „na koljenima”, a Cvanciger upozorava da se „svatko utvara da može biti majstor.” Prava vještina u obrtništvu ne uči se u učionici; ona dolazi kroz svakodnevan rad, vježbu i ponavljanje — bez toga, nema majstora.

Antun Trojnar godinama je „iškolovao puno priučenih radnika”, jer je bitno, kaže, „samo da radnik želi malo nešto raditi, da želi primiti nekakva znanja.” U situaciji nedostatka kvalificirane radne snage, ključno je fokusirati se na volju za učenjem i razvijati ljude unutar tvrtke, umjesto čekanja savršeno obučenih kandidata.

Cvanciger zapošljava strane radnike „više sile”, ali naglašava da je Hrvatska „cijeli život unazad pedeset, šezdeset, sedamdeset godina” imala strane radnike. Oslanjanje na uvoz radne snage nije samo poslovna odluka, već jasan simptom dubljeg demografskog deficita koji će nastaviti preoblikovati lokalna gospodarstva.

Dok su prije ljudi odlazili u inozemstvo zbog „dječjeg doplatka” i većih plaća, Trojnar primjećuje da su danas „premale razlike u cijeni sati rada između Hrvatske i zapadne Europe”, često tek desetak posto. Kako se razlike u plaćama smanjuju, faktori kvalitete života – spavanje u vlastitom krevetu, druženje s prijateljima – postaju presudni za zadržavanje radne snage.

Istraži dalje

ScenarijiPoslovni izazovi KarticeEdukativne kartice Vremenska crtaEvolucija tema

Istraži dalje

ScenarijiPoslovni izazovi KarticeEdukativne kartice Vremenska crtaEvolucija tema