·
Sve epizode
Marinko Biškić
Epizoda · #295

POSLOVNI ĐIR Marinko Biškić

Gošća Marinko BiškićVodi Ojdana Koharević3. svibnja 2026.
O epizodi
Što slušaš u ovom razgovoru

Marinko Biškić nije tipičan poduzetnik. Prije nego što je sagradio poznatu tvornicu čokolade Nadalina, bio je zaneseni panker i glazbenik. Njegov put od „otkačenog pankera“ do vlasnika tvrtke s dvadeset i pet zaposlenih trajao je više od trideset godina, a započeo je s pakiranjem začina u socijalističkoj ekonomiji. Kroz turbulentna desetljeća, Biškić je Nadalinu vodio s jasnim stavom o tome kako se posluje – odbacujući ideju „mojih radnika“ i zalažući se za solidarne odnose. Njegova priča nije samo o izgradnji brenda koji ljude asocira na nešto lijepo, već i o dubokom promišljanju kapitalizma, lokalne ekonomije i pretvaranju osobne strasti, poput one za čokoladom, u uspješan posao. U ovom razgovoru saznat ćete kako prepoznati prazan prostor na tržištu, zašto je identitet brenda važniji od puke deskripcije i kako se, unatoč svemu, održati na tržištu s jasnim načelima.

Uvidi iz razgovora
Što ponijeti iz ove epizode
01
Nadalina je počela prije devedesete, pakirajući začine s nekolicinom nezaposlenih prijatelja. Veliki poslovi ne nastaju uvijek iz velikih planova ili savršenih tržišnih uvjeta. Ponekad je dovoljno okupiti nekoliko ljudi, pronaći nišu — makar i pakiranje začina u socijalizmu — i jednostavno krenuti. Inicijativa je važnija od idealnog trenutka.
02
Ime „Nadalina“ odabrano je za začine jer je „ljudima se svidjelo“ i „svakoga razvuče osmijeh“. Ime brenda može nositi više težine od samog proizvoda. Prije nego što je Nadalina postala čokolada, njezino je ime već budilo osmijeh i asociralo na nešto lijepo – što je emocionalni temelj koji nadilazi funkciju i gradi prepoznatljivost.
03
Biškić je u ranim devedesetima doživio „neugodan susret s modernim kapitalizmom“ kroz tvrtke poput Kutline, gdje su se novci izvlačili, a dugovi ostavljali. On to naziva „pljačkom, a ne kapitalizmom“. Dugo opstati na tržištu znači preživjeti ne samo konkurenciju, već i predatorske prakse koje se predstavljaju kao poslovna strategija. Otpornost se gradi i na sposobnosti prepoznavanja i navigiranja kroz takve oblike „biznisa“.
04
Početkom devedesetih, jedini poznati „začin“ bila je Vegeta; đumbir, curry, čili bili su nepoznanice. To je Biškić prepoznao kao „slobodni dio tržišta“. Prazan prostor na tržištu nije uvijek tamo gdje je velika potražnja, već tamo gdje je nisko znanje. Uvesti nešto novo ili educirati kupce o postojećim kategorijama može stvoriti jedinstvenu poziciju, čak i ako počinjete od nule.
05
Iako uvozi većinu začina, Biškić inzistira da ružmarin, kadulja i lovor budu „naši domaći“. Opredijeljenost za domaći izvor, čak i ako je malog obima u globalnom lancu, nije samo pitanje lokalpatriotizma. To je izjava o vrijednostima koja gradi autentičnost i povezuje brend s lokalnom ekonomijom, bez obzira na veličinu utjecaja.
06
Biškić se protivi izrazima poput „moji radnici“ i „ja dajem plaće“, zagovarajući odnose „kolega s kojim radiš“ i „zajedno stvaramo firmu“, inspirirane nordijskim modelom. Način na koji vlasnik govori o svojim zaposlenicima oblikuje cijelu kulturu tvrtke. Odbacivanje paternalističkog jezika u korist odnosa ravnopravnosti stvara zajedničku borbu i „dobru energiju u proizvod“, što je snažan protuotrov za „pljačkaški“ kapitalizam.
07
Biškić kritizira politiku „svi u turizam“ koja je dovela do zapuštenih polja u Hrvatskoj, dok su ona s druge strane granice u Srbiji obrađena. Preveliko oslanjanje na jednu industriju, poput turizma, stvara krhkost i zapostavlja temeljne sektore. Uravnotežena ekonomija, čak i ako je manje „glamurozna“, dugoročno je otpornija, što se jasno vidjelo u kriznim vremenima.
08
Biškić je svoju „ovisnost o čokoladi“ i „dječake želje“ da uđe u tvornicu čokolade pretvorio u posao, pa je čak i za vjenčanje radio čokoladne slastice. Najtrajniji poslovi često nisu oni koji slijede trendove, već oni koji su ostvarenje dječjih fascinacija ili dubokih osobnih strasti. Kad je proizvod vaša „ovisnost“, predanost kvaliteti i inovaciji postaje neizbježna.