Marina Lisenko
Epizoda · #591
POSLOVNI ĐIR Maryna Lysenko
Gošća Marina LisenkoVodi Mojdana Koharević3. svibnja 2026.
Marina Lisenko
O epizodi
Što slušaš u ovom razgovoru
Prije godinu i pol dana, Marina Lisenko stigla je u Split iz ratom razorenog Harkova. Sa sobom je dovela majku i sina, dok su joj muž i brat ostali braniti Ukrajinu. Umjesto da očajava, u novoj je zemlji odmah otvorila ne jedan, već dva posla. Njezin restoran „Marinade“ prvi je ukrajinski restoran u Hrvatskoj, mjesto gdje izbjeglice pronalaze posao, a Splićani uče što je boršč. No, Marina je prije toga pokrenula i salon za uljepšavanje, brzo se prilagođavajući nepoznatom tržištu. Njezina priča nije samo o poduzetničkoj hrabrosti, već o pronalasku snage i stvaranju novog života usred nezamislivog, pokazujući kako se, čak i u najtežim trenucima, volja za stvaranjem ne gasi.
Uvidi iz razgovora
Što ponijeti iz ove epizode
01
Marina je stigla u Split iz ratom razorenog Harkova, s majkom i sinom, dok su joj muž i brat ostali boriti se u Ukrajini. To što je odmah pokrenula dva posla nije samo poduzetnička odluka, već i čin stvaranja stabilnosti i novog početka za sebe i druge, usred totalne neizvjesnosti.
02
Restoran „Marinade“ Marina nije otvorila samo kao komercijalni pothvat, već i kao sigurno mjesto za svoje sunarodnjake. „Mogli bi imati posao među svojih ljudi ako bi oni mogli dobro sebe osjetiti,“ kaže, pokazujući da je ponekad najbolji poslovni plan onaj koji rješava dublju, ljudsku potrebu.
03
Dok se mnogi žale na hrvatsku birokraciju, Marina je vidi kao nužan proces: „Treba čekati. Treba napraviti sve uredno i čekati kada do tebe dolazi.“ Njezin stav da se „na sve mora biti snaga za čekanje“ uči da je ponekad najveća prepreka u našoj glavi, a ne u sustavu.
04
Upitana o državnoj pomoći poduzetnicima u Ukrajini prije rata, Marina kratko odgovara: „Država ne pomoći ovi. Samo je glavno u državi to ako bi ona ne smetala. To je istina pomoć.“ To je oštra lekcija o tome što je poduzetnicima zaista potrebno – ne subvencije, već sloboda.
05
Suočena s nedostatkom radne snage u hrvatskom ugostiteljstvu, Marina nije čekala. „Ja moram raditi isto i ne sjediti, ne gledati, ne čekati. Samo radim isto sama sa svojim radnicima,“ kaže. Prava lekcija nije u pronalaženju savršenog tima, već u spremnosti da se postane dio njega – i primjer.
06
Pronalaženje odgovarajućeg prostora u Splitu bilo je, kako kaže, „jako teško,“ jer su veliki prostori preskupi ili neadekvatni za ugostiteljstvo. To pokazuje da lokacija nije samo broj na karti, već i često najveća početna prepreka koja zahtijeva kreativnost i upornost.
07
Reakcije Splićana na ukrajinsku hranu su podijeljene: „Neki govore ne, to je moja hrana zato što oni navikli jako masnu, jako slanu,“ dok drugi „stave petice na Google.“ To znači da uvođenje nove kuhinje nije samo kuhanje, već i edukacija tržišta, korak po korak.
08
Marina ima ambiciju „napraviti mrežu“ restorana, ali odmah dodaje: „ako bi ono sve kontrolirati i sve ako bi ono bilo dobro, ako bi ne bilo greške u hrani, u servisu.“ Lekcija je jasna: širenje nije cilj samo po sebi, već rezultat beskompromisne kvalitete koja se mora održati na svakoj novoj lokaciji.
09
Prije restorana, Marina je otvorila salon za uljepšavanje, koji je, kako kaže, bilo „ne tako teško“ otvoriti administrativno. No, pravi izazov je bio pridobiti klijentice koje su „navikli vjerovati svomu masteru.“ To pokazuje da se u nekim industrijama povjerenje gradi godinama, a ne samo dobrom uslugom.