POSLOVNI ĐIR Slavko Vladušić
U Splitu, gradu koji ljeti vrvi turistima, a zimi zjapi prazan, nestaju oni tihi čuvari gradskog identiteta – obrtnici. Među njima, urari su gotovo izumrla vrsta. Od nekadašnjih dvadesetak, danas ih je ostalo tek šest ili sedam, a novih nema. Škole za urare ne postoje. Usred tog tihog nestajanja, u Slavićevoj ulici i dalje radi Slavko Vladušić, "posljednji Mohikanac", kako sam sebe zove. Njegova radnja, Štemana, nastavlja obiteljsku tradiciju započetu daleke 1967. godine. No, dok je otac izgradio posao u vremenima kada je sat bio statusni simbol, a popravci sastavni dio života, Slavko se bori u eri potrošačkog društva i "pametnih" satova koji su sve samo ne satovi. Njegova priča nije samo sjećanje na prošlost, već i ogledalo današnjeg mentaliteta: zašto je lakše kupiti novo nego popraviti staro i što to znači za zanate koji su nekada bili srce svakog grada. Razgovor s njim otvara pitanje: što nam se događa kada se tradicija pretvara u tvrdoglavost, a opstanak u osobni izazov?