TURIZAM 385 A.Madir, Z.Ćevid

Gošća A.Madir, Z.ĆevidVodi Sanja Plješa3. svibnja 2026.

A.Madir, Z.Ćevid

O epizodi

Što slušaš u ovom razgovoru

U Hrvatskoj se godišnje proizvede dvostruko manje pršuta nego što je potražnja. A ipak, tržište je preplavljeno uvoznim, milijunskim produkcijama koje cijenom ruše sve pred sobom. Kako u takvim uvjetima opstaje domaći proizvod koji nosi stoljetnu tradiciju, ime mjesta i specifičan način izrade? Odgovor leži u preciznosti. Ante Madir, izvršni direktor Klastera hrvatskog pršuta, i Zoran Čevit, nagrađeni proizvođač drniškog pršuta i vlasnik tvrtke Drniške delicije Maran, otvaraju vrata svijeta u kojem se svaki korak – od izbora sirovine do sušenja i dimljenja – strogo kontrolira. Svijeta gdje je zaštita zemljopisnog podrijetla više od oznake; ona je štit protiv agresivne konkurencije i jamstvo kvalitete za kupca. Ova priča nije samo o deliciji, već o borbi za identitet proizvoda u globaliziranom tržištu. Saznat ćete zašto je fokus klastera na samo četiri zaštićena pršuta bio ključan, kako se financira udruga koja brani nacionalni proizvod i zašto državne potpore često promaše cilj. Nakon razgovora, shvatit ćete da iza svakog reza vrhunskog pršuta stoji ne samo majstorstvo, već i pomna strategija preživljavanja.

Uvidi iz razgovora

Što ponijeti iz ove epizode

Ante Madir objašnjava razliku između pršuta s „oznakom izvornosti“ (poput istarskog) i onih s „oznakom zemljopisnog podrijetla“ (drniški, krčki, dalmatinski). Ova pravila, koja određuju odakle sirovina smije doći i gdje se pršut mora proizvoditi, nisu samo birokracija – ona su temeljena na zaštiti kupca od krivotvorina i stvaraju jedinstveno mjesto za hrvatske pršute na tržištu, braneći ih od agresivne uvozne konkurencije. „Dalmatinski pršut, nema ga ni u Italiji ni u Španjolskoj. On je jedino moguć, napravit se u Dalmaciji.“

Na nedavnim Danima hrvatskog pršuta, svih dvanaest prijavljenih certificiranih pršuta osvojilo je zlatne medalje. To nije slučajnost; to je izravan dokaz da strogi proces certificiranja nije samo formalnost, već učinkovit mehanizam koji podiže i osigurava vrhunsku kvalitetu unutar cijelog sektora. Certifikacija gura proizvođače prema izvrsnosti, a ne samo prema usklađenosti.

Upitan o tajni svog šampionskog drniškog pršuta, Zoran Čevit odgovara: „Nema puno tajni. Znači, samo predani rad i proizvodnja po pravilima struke.“ U svijetu gdje se traže prečaci, ova izjava zvuči gotovo prejednostavno. Ali upravo je u toj dosljednoj, discipliniranoj primjeni dokazanih metoda i predanosti zanatu, a ne u nekom skrivenom triku, ključ za proizvod koji se izdvaja kao najbolji.

Klaster hrvatskog pršuta je od osnivanja 2013. godine, kada je imao 25 članova, s vremenom spao na 18, jer se fokusirao isključivo na promociju četiri zaštićena pršuta. Odluka da se radi samo s onima koji su spremni prihvatiti stroge standarde i certifikaciju, iako je dovela do smanjenja broja članova, stvorila je snažnu, koherentnu jezgru. Takav fokus je jedini način da se kolektivno obrani tržište od generičke konkurencije.

Klaster, kao udruga, od 2014. godine nema pristup operativnim potporama države i financira se „na kapaljku“ od članarina i rijetkih donacija. Iako je klaster ključan za zaštitu i promociju nacionalnog proizvoda, njegova neprofitna struktura i promjenjiva politika državnih potpora stvaraju kroničan problem financiranja. Time se usporava rast i limitiraju ambicije, unatoč jasnoj potrebi tržišta.

Ante Madir spominje EU natječaje za marketing koji nude značajna sredstva, ali zabranjuju navođenje imena tvrtki, dopuštajući samo opći naziv proizvoda (npr. „drniški pršut“). To stvara paradoksalnu situaciju: proizvođači su pozvani da ulože u zajedničku promociju, ali bez izravnog benefita za svoj brend. Takva pravila, umjesto da potiču, mogu demotivirati pojedine tvrtke da sudjeluju, jer ne vide jasan povrat na investiciju.

Istraži dalje

ScenarijiPoslovni izazovi KarticeEdukativne kartice Vremenska crtaEvolucija tema