Jurica Protić
Epizoda · #430
VRIJEME JE ZA GOSPODARSTVO Jurica Protić
Gošća Jurica ProtićVodi Darko Buković3. svibnja 2026.
Jurica Protić
O epizodi
Što slušaš u ovom razgovoru
No, ova priča nije samo o uspješnoj tranziciji, već i o surovim realnostima hrvatskog gospodarstva. Protić otvoreno govori o demografskom padu, nedostatku radne snage do te mjere da “nam nitko ne dolazi”, i o tome kako je ono što se nekad smatralo kletvom – “ako nećeš učiti, ići ćeš za majstora” – danas postalo put do lukrativnog zanata. Razgovor s Juricom Protićem pruža jasan uvid u to kako se jedna stabilna obiteljska tvrtka nosi s izazovima koji sežu dublje od samog poslovanja.
Uvidi iz razgovora
Što ponijeti iz ove epizode
01
Roditelji Jurice Protića, Đurđica i Ivan, nisu imali iskustva u ugostiteljstvu; majka je bila bankarica, otac direktor mesne industrije. Njihova odluka da 1994. godine uđu u poduzetništvo bila je hrabra i nekonvencionalna, pokazujući da volja za stvaranjem posla često dolazi izvan specifičnog zanata, kao odgovor na okolnosti i želju za promjenom.
02
Posao je pokrenut u ratno vrijeme, uz kamate od sedamnaest posto. Danas, iz te perspektive, Protić se divi roditeljima, jer ta priča podsjeća da su izazovi uvijek postojali, ali se i prevladavali, što daje mjeru za razumijevanje današnjih problema.
03
Jurica je, kako sam kaže, „dvadeset godina u punom stažu“, radeći u obiteljskim restoranima još od srednje škole. Prirodna tranzicija u obiteljskom poslu ne znači samo naslijediti ga, već ga živjeti i učiti od temelja, kroz svaku poziciju i proces.
04
Njegova sestra Lorenka, prije povratka u obiteljski posao, radila je u revizijskoj kući i velikoj prehrambenoj kompaniji. To vanjsko iskustvo, koje Jurici „fali“, donosi dragocjen „korektiv“ i novu perspektivu, što je ključno za razvoj obiteljske tvrtke u drugoj generaciji.
05
Jurica i Lorenka podijelili su odgovornosti: on je zadužen za vanjske poslove, ljudske resurse i prodaju, a ona za nabavu i financije. Kad se dvoje različitih ljudi, poput brata i sestre, podijeli prema svojim snagama, izbjegavaju se preklapanja i stvara funkcionalan model upravljanja gdje se zna čija je zadnja.
06
„Je li mi to trebalo?“ – pitanje je koje, kako Jurica priznaje, dođe „više puta godišnje“. Ta iskrena sumnja, čak i u uspješnom poslu, pokazuje da je poduzetništvo neprekidna borba i stalno preispitivanje, a ne samo linearni put uspjeha.
07
Obiteljski ručkovi Protićevih „uvijek završe na biznisu“, unatoč prigovorima djece. Za obiteljski posao ne postoji oštra granica između privatnog i poslovnog; to je način života koji prožima svaki aspekt, uključujući i obiteljska okupljanja.
08
Nekadašnja „kletva“ – „ako nećeš učiti, ići ćeš za majstora“ – danas je postala put do lukrativnog zanimanja. Društvena vrijednost zanata dramatično se preokrenula; ono što se nekad podcjenjivalo, sada je zbog nedostatka radne snage postalo iznimno cijenjeno i dobro plaćeno.
09
Hrvatska bilježi drastičan pad broja rođenih – sa 65.000 u Juricinoj generaciji (1984.) na 36.000 danas. Ovaj demografski pad sužava „bazen“ radne snage u svim sektorima, što znači da problem zapošljavanja nije samo pitanje plaće, već temeljni strukturni izazov.
10
Jurica se dugo „opirao uvozu radne snage“, ali je sada prisiljen na to za najniže pozicije jer „tih ljudi jednostavno nema“. Kad nema domaćih radnika, bez obzira na visinu plaće, uvoz postaje jedina opcija, što mijenja pristup tvrtki zapošljavanju i pokazuje koliko je tržište rada transformirano.