·
Sve epizode
Davor Trupković
Epizoda · #409

ZGRADONAČELNIK Davor Trupković

Gošća Davor TrupkovićVodi Tin Bašić3. svibnja 2026.
O epizodi
Što slušaš u ovom razgovoru

U Hrvatskoj, kada se spomene obnova zgrade, a u istoj rečenici i riječ „konzervator“, mnogima se smrači pred očima. Uvriježeno je mišljenje da to znači trostruko veće troškove, beskrajnu birokraciju i nepremostive prepreke. Ta je percepcija toliko duboko ukorijenjena da se čini nepromjenjivom. No, Davor Trupković, glavni konzervator Ministarstva kulture i medija, nudi sasvim drugačiji pogled. On razotkriva tu predrasudu, pokazujući kako zaštita kulturne baštine nije samo ograničenje, već i prilika, a najveći problemi često leže u pogrešnoj komunikaciji, a ne u samoj struci. Njegova perspektiva otkriva unutarnje izazove konzervatorske profesije i otvara razgovor o tome kako se povijesni izgled gradova, koji građani toliko cijene, može očuvati i modernizirati. Ovaj razgovor preokreće uobičajeno shvaćanje obnove. Otići ćete s jasnijom slikom o tome kako navigirati kroz proces zaštite, kako iskoristiti njezine prednosti i zašto je očuvanje povijesnog izgleda grada duboko ukorijenjeno u želji samih građana, a ne samo u pravilima struke.

Uvidi iz razgovora
Što ponijeti iz ove epizode
01
Čim se spomene obnova zgrade i riječ „konzervator“, mnogima „pada mrak na oči“, a projekti se doživljavaju kao triput skuplji. Ta je percepcija često pogrešna jer glavni problem nije u samoj konzervaciji, već u lošoj komunikaciji i nepoznavanju procedure. Ako se na vrijeme uključi projektant koji poznaje sustav i zatraže posebni uvjeti, proces obnove zaštićene zgrade postaje gotovo identičan onom za bilo koju drugu.
02
Davor Trupković ističe da mnogi vlasnici „dobro kapitaliziraju“ to što se nalaze u kulturno-povijesnim cjelinama, koristeći prihode od spomeničke rente za obnovu. Zaštita kulturne baštine nije samo trošak, već i ulaganje, jer kroz mehanizme poput spomeničke rente status zaštićenog objekta može postati izravan izvor financiranja obnove, pretvarajući naslijeđe u opipljivu korist za vlasnike.
03
U Petrinji, nakon potresa, Europska komisija ostala je zbunjena vidjevši samo „kosture zidova“, no dvije su Petrinjke jasno poručile: „Mi ne želimo drugi grad. Mi želimo našu Petrinju.“ Emocionalna vezanost građana za svoj grad i njegov izgled moćnija je od bilo koje uredbe, jer čak i u razrušenom gradu želja za povratkom poznatog, povijesnog identiteta nadmašuje logiku brze i moderne izgradnje.
04
Trupković priznaje da „ne mogu biti isti kriteriji za baraku pet C u Heintlovoj i za dvorac Eltz“, navodeći to kao „suštinski problem“ struke. Konzervatorska struka mora priznati i razvijati diferencirane kriterije, umjesto univerzalnih pravila, jer prepoznavanje različitih vrijednosti i tipova baštine ključno je za učinkovitu zaštitu koja izbjegava nepotrebna ograničenja tamo gdje nisu potrebna.
05
Kod obnove prozora, plastična stolarija zadovoljava standarde, ali može dovesti do gljivica u stanu, dok drvo, uz modernu izolaciju, „može zadovoljiti apsolutno sve naše zahtjeve“. Inzistiranje na tradicionalnim materijalima, poput drva, često nije samo estetski hir, već pragmatičan izbor koji, uz suvremene tehnologije, može ponuditi bolju dugoročnu izvedbu i zdravije uvjete stanovanja od naizgled modernijih rješenja.
06
„Tanki šprice“ na okvirima prozora pojedinačno zaštićenih zgrada, kako ih Trupković naziva, ključni su jer „označavaju praktički stil“. Ono što se čini kao sitnica, poput profila prozorskih okvira, zapravo je bitan element koji definira stil i autentičnost zaštićene zgrade, te očuvanje takvih detalja nije sitničarenje, već temelj održavanja povijesne vrijednosti.
07
Konzervatori su „uvijek krivi ako nešto dozvole“, a „očigledno uvijek mora biti netko tko je krivac za sve“, kaže Trupković o javnoj percepciji. Konzervatori djeluju u javnom prostoru gdje su pod stalnom paljbom, bez obzira na odluku, što je pokazatelj inherentne napetosti između očuvanja baštine, javnih očekivanja i modernog razvoja, gdje je balans rijetko kad savršen.