ZGRADONAČELNIK Josip Atalić

Gost Josip AtalićUređuje Tin Bašić3. svibnja 2026.

Naučimo lekcije iz potresa, primijenimo lekcije koje smo naučili i više nikada ne rušimo nosive zidove jer želimo spojiti dnevni boravak i kuhinju, istaknuo je u razgovoru za PoslovniFM, podcast Zgradonačelnik, Josip Atalić, izvanredni profesor s Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i koordinator pri Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo, inače jedan od prvih ljudi na terenu nakon zagrebačkog potresa. Bilo je puno riječi o energetskoj obnovi, potresu, iskustvima Turske, blokovskoj gradnji... Podcast Zgradonačelnik uređuje i vodi Tin Bašić. #552/S23

Josip Atalić

O epizodi

Što slušaš u ovom razgovoru

Nakon razornih potresa u Zagrebu i na Baniji, Hrvatska se suočila s golemim zadatkom obnove. No, unatoč milijardama eura iz Fonda solidarnosti i novom Zakonu o obnovi, mnogi privatni domovi i dalje čekaju. Zašto? Josip Atalić, izvanredni profesor s Građevinskog fakulteta u Zagrebu i koordinator Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo, bio je među prvima na terenu, a danas je duboko unutar sustava obnove. Njegov pogled otkriva složenu sliku — od nedostatka kapaciteta i birokratskih izazova, do duboko ukorijenjenog problema niske svijesti o riziku i vječne borbe s individualnim interesima suvlasnika. Razgovor s njim nije samo o brojkama i rokovima, već o tome kako društvo reagira na katastrofu i zašto je obnova privatnih zgrada zapravo „obnova koja mora trajati vječno“.

Uvidi iz razgovora

Što ponijeti iz ove epizode

Nakon potresa, Hrvatska se suočila s „velikim problemom kapaciteta“ – nedostatkom radnika i projektanata koji bi preko noći prešli na obnovu. Katastrofa ne čeka da se resursi stvore; sposobnost države da odgovori ovisi o dugoročnom planiranju i ulaganju u struku, a ne samo o raspoloživosti sredstava.

Prije potresa, upozorenja o seizmičkom riziku dočekana su kao priče „o jetiju kojeg nitko nije vidio sto godina“. Ljudi ne ulažu u nevidljive rizike; stvarni izazov obnove nije samo popraviti štetu, već trajno promijeniti svijest o održavanju i seizmičkoj otpornosti.

Pravilo o pedeset i jednom posto glasova suvlasnika za odluke o obnovi u praksi je „nema šanse“, jer svatko ima svoju životnu strategiju — umirovljenik misli „neće se desiti dok sam ja tu“. Kada je kolektivno dobro u pitanju, oslanjanje na individualni konsenzus može biti veća prepreka od same birokracije.

Obnova privatnih zgrada, kako kaže profesor Atalić, „mora trajati vječno“ – ne samo poslije potresa, već kao kontinuirana briga o domu, „kao o tijelu ili autu“. Prava lekcija nije u jednokratnom popravku, već u usvajanju trajnog mentaliteta održavanja i prevencije.

Ključna dilema obnove je „balansirati između privatnog i koliko ti sa svojim privatnim vlasništvom ugrožavaš drugoga“, što se posebno vidi u gradovima poput Zagreba. Kada nebriga o vlastitoj imovini postaje prijetnja za javnu sigurnost, granice privatnog vlasništva moraju se redefinirati.

Profesor Atalić priznaje da je prije potresa bio „veliki kritičar svega“, no nakon što je „ušao u sustave“ i upoznao ih iznutra, shvatio je da je to „iznimno težak posao“. Lako je kritizirati izvana; prava spoznaja o složenosti i izazovima javnog sektora dolazi tek kada se uroni u njegove dubine.

Iako su „naljepnice“ na zgradama, kojima se označavao stupanj oštećenja, isprva „čudno zvučale“, bile su ključne za „reprezentativnost prema Europskoj komisiji“ i dobivanje novca iz Fonda solidarnosti. Ponekad najneugledniji administrativni koraci predstavljaju temelj za osiguravanje milijardi.

Istraži dalje

ScenarijiPoslovni izazovi KarticeEdukativne kartice Vremenska crtaEvolucija tema