ZGRADONAČELNIK Marko Šarić i Domagoj Šešok

Marko Šarić kaže da je "grad poprilično zapušten", a potres i rast cijena energenata natjerali su nas da shvatimo važnost održavanja. Održavanje zgrada nije luksuz, već nužnost čiju vrijednost brutalno razotkrivaju tek vanjski šokovi. Trošak zanemarivanja uvijek je veći od troška prevencije.

GSKG upravlja s oko jedanaest tisuća zgrada u prinudnoj upravi, jer suvlasnici nisu odabrali upravitelja ili imaju loše međusobne odnose. Kad se vlasnici ne mogu dogovoriti, država mora intervenirati prisilnom upravom. To nije samo administrativni teret za grad, već izravna posljedica izbjegavanja kolektivne odgovornosti.

Šarić upozorava: "Mi jednostavno više nemamo taj luksuz da susjed sa susjedom ne razgovara," citirajući prijedlog da se u kućni red uvrsti "dobar dan kako ste." Osnovna susjedska komunikacija nije samo pitanje pristojnosti; ona je temeljni preduvjet za učinkovito upravljanje zgradom. Bez nje, ni najbolji zakoni ne mogu pomoći.

Domagoj Šešok ističe "priznavanje odgovornosti koja dolazi sa vlasništvom" kao najveći problem. Vlasništvo se često doživljava kao pravo, ali u zajedničkim prostorima ono je prvenstveno dužnost prema kolektivu. Najveća prepreka rješavanju problema nije manjak novca ili zakona, već propust da se ta dužnost internalizira.

Host Tin Bašić opisuje odnos upravitelja i suvlasnika kao "partiju tenisa" gdje se loptica odgovornosti prebacuje, navodeći primjer obaveznog pregleda zgrade koji suvlasnici ne znaju zašto moraju platiti. Prebacivanje krivnje između upravitelja i suvlasnika proizlazi iz nejasnoća tko inicira, a tko izvršava. Upravitelj je nalogoprimac, ali i stručni vodič čiji savjeti, čak i kad donose trošak, često odražavaju zakonske obveze, a ne diskrecijsko trošenje.

GSKG je kritiziran za manjak polica osiguranja od potresa, ali one nisu bile zakonski propisane, a suvlasnici nisu bili voljni ugovoriti ih. Oslanjanje isključivo na konsenzus suvlasnika za ključne zaštitne mjere, posebno za događaje male vjerojatnosti, ali velikog utjecaja, često vodi u neaktivnost. Ponekad je obvezujući zakonski okvir jedini način da se osigura kolektivna sigurnost i financijska razboritost.

Šešok naglašava da je "upravitelj u ulozi nalogoprimca" i da su im ruke vezane propisima ministarstava i fondova. Upravitelje se često krivi za neaktivnost, ali njihove su mogućnosti ograničene ulogom nalogoprimca i krutim institucionalnim okvirima. Percepcija 'neaktivnosti' često je odraz pravnih ograničenja, a ne nedostatka volje.