ZGRADONAČELNIK Robert Loher

Gošća Robert Jonatan LoherVodi Tin Bašić3. svibnja 2026.

Robert Jonatan Loher

O epizodi

Što slušaš u ovom razgovoru

Stari problemi, nedorečeni zakoni i tapkanje u mraku — tako Tin Bašić opisuje ulazak u 2022. godinu u kontekstu hrvatskog zgradarstva. No, to nisu puke fraze; to je stvarnost gomile dotrajalih zgrada, devastiranog prostora i urbanističkog planiranja koje se pretvorilo u krpanje rupa. Malo je struka koje se tako izravno sudaraju s posljedicama desetljeća nemara kao arhitektonska, a Robert Jonatan Loher, stručni tajnik Hrvatske komore arhitekata, upravo je zato gost ove emisije. Loher otvara razgovor o stanju u hrvatskim gradovima, od Zagreba koji pati od stogodišnjeg zanemarivanja, do opustošenih sela koja propadaju jer u njima nema života. Njegov pogled na problem nadilazi puku estetiku: on govori o infrastrukturi koja puca, o naseljima koja niču bez ikakvog reda, te o GUP-ovima koji su postali alati za iznimke, a ne vodiči za razvoj. Što se dogodi kad arhitekt postane crtač tuđih želja, a ne vizionar prostora? I zašto je važno da se arhitekti sami postave kao oni koji određuju pravila igre? Loherova perspektiva nudi uvid u to kako su se naši gradovi našli u trenutnom stanju i što je potrebno da se iz njega izađe – a počinje razumijevanjem da arhitektura nije samo slika iz časopisa, već duboko razumijevanje mjesta i zajednice.

Uvidi iz razgovora

Što ponijeti iz ove epizode

Naš građevinski fond, kako kaže Loher, prilično je dotrajao jer se u njega 'tijekom zadnjih stotinjak godina zapravo relativno malo ulagalo'. Problem nije samo u starosti zgrada, već u stoljeću zanemarivanja koje je dovelo do ogromnih troškova sanacije, koje današnji stanari često ne mogu podmiriti. Cijena neodržavanja uvijek se vraća, i to višestruko.

Fenomen 'shrinking cityja' i 'shrinking villagea' u Hrvatskoj pokazuje da kuće propadaju ako se u njima ne živi. Najbolje održavanje za zgradu nije pričuva, već svakodnevna uporaba i pažnja stanara. Depopulacija stvara problem 'prazne infrastrukture' koja se aktivno raspada.

Prostor je naprosto devastiran jer se u urbanističko planiranje 'zadnjih tridesetak godina nije ulagalo gotovo pa ništa', a gradilo se 'onako kako se ljudima prohtjelo'. Današnji urbani kaos nije slučajan; on je izravna posljedica tri desetljeća zanemarivanja planiranja i nekontrolirane, ad-hoc gradnje. Ono što se čini kao individualna sloboda, na kraju postaje kolektivni trošak.

U zagrebačkim ulicama na 'dva metra imate po četvero, petero katnica', s ogromnim brojem automobila i stanovnika, što postojeća infrastruktura ne može progutati. Infrastruktura nije nešto što se podrazumijeva; ona je tvrda granica. Prekomjerna gradnja bez nadogradnje cesta, vodovoda i pristupa za hitne službe ne stvara elitne kvartove, već ih čini neuvjetnima za život.

Generalni urbanistički planovi danas se 'samo revidiraju', s izmjenama i dopunama koje služe samo za 'krpanje rupa' kad investitoru zatreba neka parcela. Kada urbanističko planiranje postane reaktivno krpanje rupa za pojedine investitore, umjesto proaktivne vizije, to je znak neuspjeha upravljanja. Sam 'plan' tada postaje alat za iznimke, a ne vodič za razvoj.

Klijenti često dolaze s 'fotografijom iz nekog časopisa' i žele takvu kuću na svom zemljištu, ne uzimajući u obzir kontekst mjesta. Arhitektura nije repliciranje slike; ona je odgovor na mjesto. Kad klijent donese fotografiju, prvi je posao arhitekta često educirati ga o kontekstu prije nego što nacrta i jednu liniju.

Arhitekt 'ili si dopusti da se s njim radi što hoće ili zapravo on postavlja nekakve regule prema kojima se onda on može rukovoditi'. Sloboda arhitekta u svijetu vođenom klijentima nije nešto što se dobiva; ona se postavlja. Ili postaneš crtač tuđih loših ideja, ili sam definiraš granice svog umijeća.

Istraži dalje

ScenarijiPoslovni izazovi KarticeEdukativne kartice Vremenska crtaEvolucija tema