RITAM POSLA Andrej Grubišić

Gošća Andrej GrubišićVodi Lidija Kiseljak3. svibnja 2026.

Andrej Grubišić

O epizodi

Što slušaš u ovom razgovoru

U Hrvatskoj se gotovo svake godine ponavlja isti scenarij: javni sektor traži veće plaće, Vlada se protivi, pa popusti, a cijenu na kraju plaćaju svi građani. No, Andrej Grubišić, konzultant poznat po svojim oštrim ekonomskim analizama, ne krivi same ljude koji traže više. On ukazuje na dublji problem: model države koja je, kako kaže, "de facto socijalistička ekonomija" po današnjim standardima, gdje gotovo sedamdeset posto građana izravno ili neizravno ovisi o proračunu. U razgovoru s Lidijom Kiseljak za Poslovni FM, Grubišić secira začarani krug državne potrošnje, objašnjava zašto Hrvatska stagnira u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama, te razbija iluzije o "besplatnom" zdravstvu, obrazovanju i mirovinama. On ne nudi brza rješenja, već preciznu dijagnozu i poziv na radikalnu promjenu sustava. Nakon ovog razgovora, shvatit ćete zašto su prosvjedi samo simptom, a ne uzrok problema, i što je potrebno da se napokon prekine krug ovisnosti o državi.

Uvidi iz razgovora

Što ponijeti iz ove epizode

Kad gotovo sedamdeset posto građana izravno ili neizravno ovisi o državnoj potrošnji, zahtjevi za većim plaćama u javnom sektoru postaju više od pitanja pravednosti. To je signal da je cijela ekonomija postavljena na temeljima "de facto socijalističke države", gdje se ne pita može li se nešto platiti, već hoće li se Vlada duže ili kraće opirati.

Dok su Poljska, Češka, Slovačka i baltičke zemlje u posljednjih deset godina pretekle Hrvatsku za 20 do 30 posto u životnom standardu, mi se u istom razdoblju nismo pomaknuli. To je cijena modela u kojem je državna potrošnja rasla, a privatni sektor gubio radnike iseljavanjem, što nas svrstava u kategoriju, kako kaže Grubišić, najlošijih bivših socijalističkih zemalja u EU, odmah iza Bugarske.

Mnogi su "uljuljkani u očekivanjima" da su mirovine, zdravstvo i obrazovanje besplatni i da su problem nekog drugog, a ne naš. To košta preko osamdeset milijardi kuna godišnje, a ta iluzija sprečava stvarnu promjenu i individualnu odgovornost, jer se trošak ne percipira kao vlastiti.

Medicinske sestre i učitelji nemaju otvorenog tržišta jer porezna presija guši privatno školstvo i zdravstvo, pa su "stjerani u kut da imaju jednog jedinog poslodavca". Prava snaga zaposlenika nije u štrajku, već u mogućnosti izbora i rada u privatnim institucijama, što bi tjeralo poslodavce da ih plate prema rezultatima.

Na pitanje je li prekasno za zaustavljanje utjecaja države, Grubišić odgovara analogijom: "Kad je najbolje drvo za saditi ako želite imati prije dvadeset godina. Ako to do sad još niste napravili, bolje da to napravite danas nego za tri." Nema prekasno za promjenu, ali mora postojati politička volja za odricanjem i promjenom sustava iz korijena.

Kada bi osamdeset milijardi kuna, koje država troši na zdravstvo, obrazovanje i mirovine, bilo ostavljeno na tržištu, te bi usluge bile "neusporedivo bolje". Štoviše, mnogi koji ih pružaju danas bili bi zadovoljniji i "puno bolje plaćeni", jer bi se plaćalo prema rezultatima, a ne po inerciji.

Na tezu da "naši ljudi nisu spremni" sami raspolagati novcem za zdravstvo i mirovine, Grubišić oštro odgovara: "Dajte ljudima priliku. Vratite im novce, pa ćemo vidjeti da li hoće." Vjerovanje u slobodu izbora i pretpostavka da bi se mnogi ponašali "itekako racionalno" ruši paternalistički argument protiv liberalizacije.

Mnogi vjeruju da uplaćuju novac u prvi mirovinski stup za sebe, no Grubišić ga naziva "Ponzijevom shemom". Isplate idu iz tekućih uplata, a ne iz štednje, što znači da se danas dobiva samo "obećanje da će netko za dvadeset ili trideset godina biti tamo" da to isto radi za vas, a to obećanje je sve krhkije.

Istraži dalje

ScenarijiPoslovni izazovi KarticeEdukativne kartice Vremenska crtaEvolucija tema